Hispaniolski solenodon – otrovni sisar koji je preživio još od doba dinosaurusa
Liči na preveliku rovku s nespretno dugim nosom, golim repom i sitnim očima, ali hispaniolski solenodon nije običan mali sisar. Solenodon paradoxus živi samo na karipskom otoku Hispaniola, koji dijele Dominikanska Republika i Haiti. Njegova razvojna linija odvojila se od drugih živih sisara prije približno 76 miliona godina, još u kasnoj kredi. To ga čini jednim od najstarijih i evolucijski najposebnijih preživjelih ogranaka sisara.
Drevna grana porodičnog stabla
Danas postoje samo dvije vrste solenodona: hispaniolski i kubanski. Genetska istraživanja pokazuju da su njihovi preci živjeli uz dinosaure, mnogo prije pojave modernih ljudi, pasa ili mačaka. Na Hispanioli su nekada postojale brojne endemske kopnene vrste sisara, ali su gotovo sve nestale nakon ljudskog naseljavanja otoka. Solenodon i hispaniolska hutija ostali su među posljednjim domaćim kopnenim sisarima. Zato nestanak solenodona ne bi značio samo gubitak jedne vrste, nego prekid čitave drevne evolucijske priče.
Nos koji radi kao osjetljiva sonda
Tijelo odrasle životinje s repom može biti dugo oko pola metra, a težina se obično približava jednom kilogramu. Prednje noge su snažne, s dugim kandžama za razgrtanje zemlje i trulog drveta. Izdužena, veoma pokretna njuška oslonjena je posebnom koščicom i prekrivena osjetljivim brkovima. Oči su male, a sluh i njuh važniji od vida. Noću solenodon njuška šumsko tlo, zabada nos u pukotine i kandžama otvara mjesta na kojima se skrivaju gliste, insekti, njihove larve i drugi sitni plijen.
Jedan od rijetkih otrovnih sisara
Ime solenodon znači „žlijebljeni zub”. Žlijezda ispod donje vilice proizvodi otrovnu slinu koja kroz kanal uz drugi donji sjekutić ulazi u ugriz. Naučnici su 2019. pokazali da otrov sadrži više srodnih enzima iz grupe kalikreina, koji mogu snažno sniziti krvni pritisak plijena. Sistem se razvio nezavisno od sličnog otrova kod rovki, što je odličan primjer konvergentne evolucije. Otrov vjerovatno pomaže savladavanju malih kičmenjaka, ali najveći dio jelovnika ipak čine beskičmenjaci, uz poneki korijen, plod ili drugu biljnu hranu.
Noćni život u skrovištu
Dan provodi u podzemnoj jazbini, šupljem stablu, stijenskoj pukotini ili gustom korijenju. Noću može slijediti poznate staze i pretražiti veliko područje. Hoda neobično, pomalo gegavo i u cik-cak liniji, ali dobro kopa i može se penjati. Solenodoni komuniciraju zvižducima, cvrčanjem, njuškanjem i mirisnim tragovima. Nekad više jedinki koristi povezano skrovište, iako hranu uglavnom traže pojedinačno. Kada je uznemiren, može glasno zapuhati, ugristi ili pokušati sakriti glavu, pa ga istraživači hvataju i puštaju uz posebnu pažnju.
Vrsta naseljava različite predjele, od vlažnih nizijskih šuma do kamenitih planinskih područja i šikara, pod uslovom da ima dovoljno zaklona, rastresitog tla i hrane. Tragovi hranjenja često izgledaju kao niz malih rupica koje je pokretna njuška ostavila u zemlji. Istraživači upravo takve „ubode nosa”, izmet, otiske i fotografije automatskih kamera koriste da potvrde prisustvo životinje koju je teško vidjeti. Tajnovitost je dugo stvarala pogrešan utisak da je na nekim područjima potpuno nestala.
Razmnožavanje je sporo. Ženka ima samo dva funkcionalna sisa, a leglo obično broji jedno do tri mladunca. Mladunci se rađaju slabo razvijeni i čvrsto se drže za majčino krzno; mogu se čak vući uz nju dok izlazi iz skrovišta. Produžena briga pomaže njihovom preživljavanju, ali znači da populacija teško nadoknađuje veliki broj stradalih odraslih životinja. Upravo je takav životni ritam bio dovoljan u nekadašnjem otočnom svijetu bez brojnih kopnenih grabljivaca, ali je danas ozbiljan nedostatak.
Zašto su došljaci toliko opasni
Milionima godina na Hispanioli nije bilo mačaka, pasa ni mungosa. Solenodon zato nije razvio brzinu i ponašanje potrebno za bijeg od tih grabljivaca. Nakon što su ih ljudi unijeli, spora noćna životinja postala je lak plijen. Dodatni pritisak stvaraju sječa šume, pretvaranje zemljišta u oranice i pašnjake, požari, putevi i rascjepkanost preostalih staništa. Posebno je ranjiva mala i izolovana populacija u Haitiju, gdje je prirodna šuma snažno smanjena.
IUCN je 2020. vrstu prebacio u kategoriju najmanje zabrinjavajućih nakon boljih podataka o rasprostranjenosti, ali to ne znači da su prijetnje nestale. Populacije u zaštićenim šumama mogu biti stabilne, dok lokalne skupine i dalje propadaju. Najvažnije mjere su očuvanje šumskih područja, kontrola pasa i mungosa, saradnja s lokalnim zajednicama i pažljivo praćenje tragova, DNK i noćnih snimaka. Sačuvati solenodona znači omogućiti da jedan stvarni svjedok doba dinosaurusa nastavi njuškati karipsko šumsko tlo.
Primjedbe
Objavi komentar