Kakapo – noćni papagaj koji ne može letjeti i vraća se s ruba izumiranja
Kakapo ili kākāpō (Strigops habroptilus) izgleda kao da je priroda spojila papagaja, sovu i šumskog planinara. Ima zeleno perje, široko lice, snažne noge i krila koja više ne mogu podići njegovo teško tijelo. Aktivan je noću, živi samo na Novom Zelandu i smatra se jedinim živućim papagajem koji uopće ne može letjeti. Istovremeno je najteži papagaj na svijetu i jedna od najugroženijih ptica na planeti.
Najveći noćni čudak među papagajima
Odrasli kakapo dug je približno 58–64 centimetra. Mužjaci mogu težiti od dva do četiri kilograma, dok su ženke obično lakše. Njegovo mahovinastozeleno perje prošarano je žutim i tamnim šarama koje se stapaju sa šumskim tlom. Oko očiju ima nježno perje koje oblikuje blijedi, sovoliki disk, a veliki sivi kljun prilagođen je drobljenju i cijeđenju biljne hrane.
Kakapo može živjeti između 60 i 90 godina, pa se ubraja među najdugovječnije ptice. Za narod Ngāi Tahu on je taonga – dragocjena vrsta povezana s identitetom, nasljeđem i prirodom južnog Novog Zelanda.
Zašto kakapo ne može letjeti?
Kakapo se milionima godina razvijao na ostrvima bez kopnenih sisara grabljivaca. Hrane je bilo dovoljno, a opasnost je uglavnom dolazila iz zraka. Vremenom je postao težak, izgubio snažne mišiće potrebne za let i počeo se oslanjati na noge, penjanje i kamuflažu.
Krila ipak nisu potpuno beskorisna. Kakapo ih koristi za održavanje ravnoteže, ublažavanje pada i kontrolirano spuštanje s drveta. Lakše ženke mogu kratko kliziti preko razmaka od tri do četiri metra. Snažne kandže omogućavaju mu da se popne i dvadesetak metara visoko u krošnju rimu drveta, dok čvrste noge mogu preći nekoliko kilometara tokom jedne noći.
Noćni život i odbrana nepomičnošću
Danju kakapo spava u zaklonu na zemlji ili među granama, a u sumrak kreće u potragu za hranom. Kada osjeti opasnost, ukoči se i ostaje nepomičan. Njegovo prošarano perje tada ga pretvara u dio mahovine i lišća. Ova odbrana bila je učinkovita protiv ptica grabljivica koje love vidom, ali ne pomaže protiv mačaka, štakora i hermelina koji plijen pronalaze mirisom.
Upravo su sisari koje su ljudi donijeli na Novi Zeland gotovo uništili kakapoa. Odrasle ptice stradavale su od mačaka i hermelina, dok su štakori napadali jaja i piliće u gnijezdima na zemlji.
Biljojed koji čeka rod rimu drveta
Za razliku od brojnih drugih papagaja, kakapo je potpuno biljojed. Jede lišće, pupoljke, cvjetove, paprat, koru, korijenje, gomolje, plodove i sjemenke. Kljunom cijedi hranjive dijelove biljke, a iza sebe često ostavlja karakteristične kuglice sažvakanih vlakana.
Posebno je važan plod rimu drveta. Kada rimu obilno rodi, što se događa približno jednom u dvije do četiri godine, kakapo dobija dovoljno kvalitetne hrane za razmnožavanje. Zato ova vrsta nema redovnu godišnju sezonu gniježđenja.
Najdublja ljubavna pjesma u šumi
Kakapo je jedini poznati papagaj koji se razmnožava u sistemu zvanom lek. Mužjaci na uzvišenim mjestima kopaju plitke udubine, takozvane zdjele, i povezuju ih očišćenim stazama. U njima napušu zračnu vreću u prsima i proizvode duboki zvuk „bum“ koji se može čuti stotinama metara daleko. Između tih tonova ubacuju metalni „čing“ koji ženkama pomaže da ih pronađu.
Udvaranje može trajati do osam sati svake noći, sedmicama ili mjesecima. Ženka bira mužjaka, ali nakon parenja sama pravi gnijezdo, leži na jajima i hrani mlade. Obično polaže od jednog do četiri jajeta. Inkubacija traje oko 30 dana, a pilići napuštaju gnijezdo nakon približno deset sedmica.
Kako se vrsta vraća s ruba izumiranja?
Sredinom 1990-ih bilo je poznato samo oko 50 kakapoa. Preživjele ptice premještene su na ostrva bez uvedenih grabljivaca, a zaštitari su počeli nadzirati gotovo svako jaje i svakog mladunca. Koriste radio-odašiljače, dodatno hrane ženke, štite gnijezda, provjeravaju zdravlje ptica i po potrebi umjetno inkubiraju jaja ili ručno podižu piliće.
Prema brojaču novozelandskog Department of Conservation, 17. augusta 2026. bilo je živo 235 kakapoa. Sve poznate jedinke žive u divljini na pažljivo zaštićenim ostrvima i u ograđenim utočištima. To je veliki napredak, ali vrsta je i dalje kritično ugrožena zbog male populacije, slabe genetske raznovrsnosti, bolesti, niske uspješnosti izlijeganja i nedostatka sigurnih staništa.
Priča o kakapou pokazuje da nestanak nije neizbježan. Kada naučnici, čuvari prirode i lokalne zajednice decenijama rade zajedno, čak se i neobični noćni papagaj koji ne može odletjeti od opasnosti može polako vratiti s ruba.
Primjedbe
Objavi komentar