Tenrek – bodljikavi sisar Madagaskara koji izgleda kao jež
Tenrek je jedan od najboljih primjera kako evolucija može stvoriti sličan izgled kod životinja koje nisu bliski rođaci. Bodlje, šiljata njuška i odbrambeno sklupčavanje pojedinih vrsta podsjećaju na ježa, ali tenreci pripadaju sasvim drugoj grani sisara. Njihova priča počinje na Madagaskaru, gdje su se iz zajedničkog pretka razvili u iznenađujuće raznoliku skupinu noćnih životinja.
Zašto tenrek nije jež?
Pravi ježevi pripadaju redu Eulipotyphla, dok su tenreci dio reda Afrosoricida i velike evolucijske grupe Afrotheria. U toj široj grupi nalaze se i slonovi, damani, morske krave i zlatne krtice. To ne znači da je tenrek „mali slon“, nego da s ježem dijeli sličan oblik zbog konvergentne evolucije: slični životni izazovi nezavisno su oblikovali slična rješenja.
Porodica Tenrecidae danas obuhvata približno tridesetak vrsta endemičnih za Madagaskar. Genetička istraživanja pokazuju da potječu od zajedničkog pretka koji je na ostrvo stigao prije više desetina miliona godina, vjerovatno iz Afrike. U dugoj izolaciji uslijedila je adaptivna radijacija. Neke vrste postale su nalik rovkama ili krticama, druge ježevima, a jedna grana prilagodila se čak životu uz vodu.
Nisu svi tenreci bodljikavi
Najpoznatiji su mali i veliki ježoliki tenrek te dvije vrste prugastih tenreka. Njihove bodlje zapravo su preobražene dlake. Kada je ugrožen, mali ježoliki tenrek sklupča se i prema napadaču okrene čvrst bodljikavi oklop. Prugasti tenreci mogu podići bodlje na glavi i leđima, trzati tijelom i pokušati zabosti oštre vrhove u njušku grabljivice. Mnoge druge vrste, međutim, imaju meko krzno i izgledaju poput rovki.
Sisar koji „svira“ bodljama
Nizinski prugasti tenrek posjeduje jedan od najčudnijih komunikacijskih uređaja među sisarima. Na sredini leđa ima skup specijaliziranih bodlji koje vibrira i trlja jednu o drugu. Tako nastaje visokofrekventni zvuk, odnosno stridulacija, poznatija kod cvrčaka i drugih insekata. Istraživanja građe tih bodlji i mišića ispod njih pokazuju da sistem služi kao zvučni aparat, vjerovatno za održavanje kontakta između majke i mladunaca u gustoj vegetaciji.
Noćni lovac s promjenjivom temperaturom
Većina tenreka aktivna je noću. Osjetljivi brkovi, njuh i sluh pomažu im da u lišću i zemlji pronalaze gliste, insekte, larve i puževe. Pojedine vrste jedu i voće, jaja ili sitne kičmenjake. Njihova tjelesna temperatura promjenjivija je nego kod većine sisara. Tokom hladnije i sušnije sezone neke vrste ulaze u torpor, stanje smanjenog metabolizma. Mali ježoliki tenrek tako može mirovati nekoliko mjeseci i trošiti pohranjene rezerve.
Neobične osobine ispod bodlji
Tenreci imaju i osobine rijetke među placentalnim sisarima. Ženke mnogih vrsta imaju kloaku, zajednički otvor probavnog, mokraćnog i reproduktivnog sistema, dok mužjaci nemaju vanjski skrotum. Broj i oblik zuba znatno se razlikuju među vrstama, u skladu s različitim jelovnicima.
Rekorder po broju mladunaca
Razmnožavanje se obično usklađuje s toplom, kišnom sezonom, kada ima više hrane. Najveća vrsta, obični ili bezrepi tenrek (Tenrec ecaudatus), može donijeti leglo od čak tridesetak mladunaca i ima do 36 bradavica. To je izuzetak među sisarima. Druge vrste imaju znatno manja legla, a kod prugastih tenreka mladunci ostaju s majkom i međusobno se prate zvukovima proizvedenim bodljama.
Šuma nestaje brže nego što se tenreci istražuju
Status očuvanosti razlikuje se među vrstama. Neki tenreci podnose poljoprivredna područja i rubove naselja, dok su drugi vezani za male ostatke vlažne ili suhe šume. Krčenje i fragmentacija šuma, požari, unesene grabljivice i lokalni lov najveći su pritisci. Zaštita tenreka zato znači očuvanje različitih madagaskarskih staništa, a ne samo jedne poznate bodljikave vrste.
Tenrek pokazuje da površna sličnost može zavarati. Iza „madagaskarskog ježa“ krije se čitava evolucijska laboratorija sisara – od kopača i penjača do vrste koja razgovara vlastitim bodljama.
Primjedbe
Objavi komentar