Čovječja ribica – slijepi stanovnik podzemnih voda Balkana
Čovječja ribica (Proteus anguinus) nije riba, nego potpuno vodeni pećinski daždevnjak. U vječnom mraku dinarskog krša izgubila je pigment i gotovo svu funkciju očiju, ali je razvila izuzetno osjetljiva druga čula. Njeno blijedo, izduženo tijelo, crvene vanjske škrge i tajanstveni podzemni život stoljećima su hranili priče o mladuncima zmajeva.
Josephus Nicolaus Laurenti naučno ju je opisao 1768. godine, pa pripada među prve detaljnije proučavane pećinske životinje. Prirodnjaci su dugo raspravljali predstavlja li neobično stvorenje odraslu životinju ili larvu neke druge vrste. Danas je simbol slovenske i dinarske kraške baštine, iako najveći dio njenog života još ostaje skriven duboko ispod površine.
Endem podzemlja dinarskog krša
Prirodno područje čovječje ribice proteže se kroz podzemne vode Dinarskog krša, od sjeveroistočne Italije i Slovenije, preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine, do susjednih dijelova Crne Gore. Ne živi u svakoj pećini niti u svim balkanskim rijekama. Njene populacije skrivene su u odvojenim sistemima pukotina, potopljenih hodnika, izvora i podzemnih tokova u krečnjačkim stijenama.
Voda u tim staništima uglavnom je hladna, čista, bogata kisikom i relativno stabilne temperature. Površinske poplave ponekad iznesu jedinke na izvore, pa su ih ljudi nekada povezivali s bićima iz dubine zemlje. Naučnicima je praćenje populacija teško jer se najveći dio njihovog prostora ne može pregledati. Zbog toga se danas, uz klasična opažanja, koristi i okolišna DNK: tragovi genetičkog materijala otkriveni u uzorcima vode.
Tijelo oblikovano životom bez svjetlosti
Čovječja ribica obično je duga oko 20 do 30 centimetara. Tijelo joj je tanko i zmijoliko, noge male, a rep bočno spljošten za plivanje. Prednje noge imaju po tri, a zadnje po dva prsta. Koža sadrži veoma malo pigmenta, pa djeluje bijelo ili ružičasto i kroz nju se ponekad naziru unutrašnji organi. Upravo je sličnost s bojom ljudske kože dala životinji neobično narodno ime.
Kao i aksolotl, proteus zadržava larvalne osobine i nakon spolnog sazrijevanja. Ne prolazi kroz potpunu metamorfozu, ostaje u vodi i cijelog života nosi vanjske škrge. Može koristiti i kožu te jednostavna pluća, ali škrge ostaju njegov najuočljiviji organ za disanje.
Slijepa, ali ne i bespomoćna
Oči su joj sitne, zakržljale i kod odraslih uglavnom prekrivene kožom. Ipak, mogu zadržati određenu osjetljivost na svjetlost, koju životinja izbjegava. U potpunom mraku oslanja se na miris i okus, osjet dodira, vibracije i kretanje vode. Istraživanja opisuju i sposobnost registriranja veoma slabih električnih polja. Takav skup čula omogućava joj da pronađe plijen i snalazi se bez slike svijeta kakvu poznajemo mi.
Spor život i obrok koji se dugo čeka
Hrane u pećinskim vodama ima malo i pojavljuje se neredovno. Čovječja ribica lovi sitne rakove, larve insekata, crve, puževe i druge vodene beskralješnjake, koje uglavnom guta cijele. Kada plijena nema, drastično smanjuje kretanje i potrošnju energije. Eksperimenti su pokazali izuzetnu otpornost na dugotrajno gladovanje, a njen metabolizam mnogo je sporiji od metabolizma većine površinskih vodozemaca.
Čovječja ribica veoma je štedljiva i u kretanju. Posmatranja označenih jedinki pokazala su da neke godinama ostaju u istom malom području podzemnog sistema. Takva vjernost skloništu smanjuje potrošnju energije, ali otežava bijeg kada lokalni izvor ili podzemni tok postane zagađen.
I razmnožavanje teče polako. Odrasle jedinke kasno sazrijevaju, a ženke u zaštićenim pukotinama polažu jaja koja se razvijaju mjesecima, zavisno od temperature. Dugoročna istraživanja upućuju na životni vijek od više desetljeća, uz moguću maksimalnu starost veću od jednog stoljeća.
Postoji i crna čovječja ribica
U malom području Bele krajine u jugoistočnoj Sloveniji živi crna čovječja ribica, poznata kao Proteus anguinus parkelj. Za razliku od blijedog oblika, ona ima tamnu pigmentaciju, kraću glavu i bolje razvijene oči. Otkrivena je tek 1986. godine i poznata je s vrlo ograničenog područja.
Zaštita životinje znači zaštitu pitke vode
Čovječja ribica je prema IUCN-u ranjiva vrsta i strogo je zaštićena evropskim propisima. Najveća opasnost nije nedostatak mraka, nego onečišćenje koje s površine brzo prolazi kroz propusne kraške stijene. Otpadne vode, nitrati i pesticidi iz poljoprivrede, industrijske hemikalije te pretjerano crpljenje podzemnih voda mogu oštetiti čitav sistem prije nego što se problem primijeti.
Zaštitom proteusa čuvaju se i izvori koje ljudi koriste za piće. Ova tiha životinja zato je mnogo više od pećinske zanimljivosti: ona je pokazatelj zdravlja skrivenog vodenog svijeta Balkana.
Primjedbe
Objavi komentar