Grivasti vuk – dugonogi samotnjak južnoameričkih travnjaka
Grivasti vuk (Chrysocyon brachyurus) izgleda kao lisica podignuta na noge srne, ali nije ni prava lisica ni pravi vuk. U Brazilu ga zovu lobo-guará, dok je u područjima guaranijskog jezika poznat kao aguará guazú. On je jedini živući predstavnik roda Chrysocyon i najveći divlji pripadnik porodice pasa u Južnoj Americi. Njegova neobična građa savršeno odgovara životu u visokoj travi.
_(92776137).jpg)
Najviši pas Južne Amerike
Odrasli grivasti vuk doseže oko 90 centimetara u ramenima i teži približno 23 kilograma. Visinu duguje nogama koje mu omogućavaju da vidi iznad trave i lakše prolazi kroz gustu vegetaciju. Krzno je crvenkastozlatno, donji dijelovi nogu crni, a na vratu i leđima nalazi se tamna griva koju može nakostriješiti kada je uznemiren. Velike, pokretljive uši djeluju poput radara i pomažu mu da otkrije glodara ili kukca koji se skriva u travi.
Dom u cerradu i drugim otvorenim krajolicima
Vrsta živi u centralnoj i istočnoj Južnoj Americi, od središnjeg Brazila i Paragvaja do Bolivije, sjeverne Argentine i krajnjeg juga Perua. Najpoznatiji je stanovnik cerrada, ogromnog mozaika savana, travnjaka, šumaraka, močvara i sezonski vlažnih područja. Može koristiti i poljoprivredne pejzaže ako u njima ostanu prirodni zakloni, ali velike monokulture i potpuno ogoljeni pašnjaci ne mogu zamijeniti raznolik travnjak.
Sam lovi, ali nije potpuno sam
Grivasti vuk je najaktivniji u sumrak i tokom noći. Mužjak i ženka mogu činiti stabilan par i dijeliti teritorij od oko 26 kvadratnih kilometara, ali se većinu vremena kreću i hrane odvojeno. Granice obilježavaju urinom i izmetom, često na uzvišenjima ili termitnjacima. Miris je toliko snažan da ga ljudi porede sa tvorom. Umjesto vučjeg zavijanja, životinja ispušta dubok, pojedinačan „urlajući lavež“ kojim kontaktira partnera ili upozorava susjeda.
_(7128638533).jpg)
Vuk koji voli voće
Iako pripada redu zvijeri, grivasti vuk je pravi svejed. Hvata glodare, zečeve, ptice, guštere i kukce, ali važan dio hrane čine plodovi i drugo bilje. Posebno je poznat po lobeiri (Solanum lycocarpum), biljci čije ime znači „vučji plod“. Smithsonian navodi da voće i povrće mogu činiti približno polovinu njegove ishrane. Kada lovi, okreće uši prema zvuku, prednjom šapom lupne po tlu da istjera plijen, a zatim skače poput lisice.
Porodični život na udaljenosti
Parenje u prirodi ima izraženu sezonu. Nakon trudnoće od približno 65 dana ženka donosi najčešće dva ili tri mladunca, iako leglo može brojati od jednog do pet. Majka ih njeguje i postepeno privikava na čvrstu hranu; posmatranja u prirodi i zoološkim ustanovama pokazuju da mužjak ponekad donosi hranu mladima. Mladi do otprilike prve godine napuštaju roditeljski teritorij.
Blizu granice ugroženosti
IUCN-ova procjena vodi grivastog vuka kao gotovo ugroženu vrstu. Najveći problem je pretvaranje cerrada u oranice i pašnjake, nakon čega slijede sudari s vozilima, progon zbog pogrešno pripisane štete peradi te bolesti koje prenose domaći psi. Procjene stručne grupe govore o približno 17.000 zrelih jedinki, od kojih je više od 90 posto u Brazilu.
Grivasti vuk pokazuje koliko evolucija može biti maštovita kada životinju prilagođava otvorenom krajoliku. Njegove noge nisu pretjerane, samotnjaštvo nije hladnoća, a ljubav prema voću nije izuzetak bez smisla. Sve su to dijelovi jedne precizne strategije za život među visokim travama Južne Amerike.
Primjedbe
Objavi komentar