Jerboa – pustinjski glodar s nogama poput kengura i velikim skokovima
Jerboa je neobični pustinjski glodar čije duge zadnje noge, sitne prednje šape i brzi skokovi podsjećaju na minijaturnog kengura. Iza simpatičnog izgleda krije se izuzetno prilagođen noćni tragač za sjemenkama i insektima, sposoban da preživi u nekim od najsušnijih predjela svijeta.
Na prvi pogled izgleda kao da je priroda spojila miša i kengura. Jerboa ima sitno tijelo, veoma razvijene zadnje noge i rep koji je često duži od glave i trupa zajedno. Njegovo neobično kretanje nije samo atrakcija: skakanje je precizan odgovor na rastresito tlo, velike temperaturne razlike i brojne pustinjske grabljivice.
Jerboa nije samo jedna vrsta
Naziv jerboa obuhvata približno 33 vrste glodara iz porodice Dipodidae. Nastanjuju široko područje od sjeverne Afrike, preko Bliskog istoka i centralne Azije, sve do sjeverne Kine i Mandžurije. Mogu se pronaći u pješčanim i kamenitim pustinjama, polupustinjama i suhim stepama. Vrste se razlikuju po veličini, dužini ušiju, broju prstiju i građi stopala, ali sve povezuje prepoznatljivo dvonožno kretanje.
Noge poput kengura i rep kao protuteža
Zadnje noge jerboe mogu biti najmanje četiri puta duže od prednjih. Kod mnogih vrsta dijelovi stopala spojeni su u izduženu, čvrstu strukturu koja povećava polugu pri odrazu. Prednje šape ne učestvuju u trčanju: životinja ih koristi za pridržavanje hrane, uređivanje krzna i kopanje. Vrste koje žive na sipkom pijesku često imaju dlačice na donjoj strani stopala. Te prirodne „pustinjske cipele“ povećavaju površinu oslonca i smanjuju proklizavanje.
Jerboa ne skače uvijek jednolično. Može prelaziti iz pravilnog poskakivanja u duže skokove, kratko trčanje i iznenadne promjene pravca. Istraživanje objavljeno u časopisu Nature Communications pokazalo je da su putanje jerboa manje predvidljive od putanja četveronožnih pustinjskih glodara. Takvo kretanje otežava sovama, lisicama i zmijama da procijene gdje će plijen doskočiti. Dugi rep pritom djeluje kao protuteža i pomaže životinji da zadrži ravnotežu tokom naglih okreta.
Dan provodi pod zemljom
Većina jerboa aktivna je noću, kada su temperature niže. Dan provodi u jazbini koja pruža zaštitu od sunca i grabljivica. Hodnici mogu imati komoru za odmor i gnijezdo, a pojedine vrste privremeno zatvaraju ulaz pijeskom kako bi ublažile prodor vrelog zraka. U hladnijim pustinjskim područjima neke vrste ulaze i u zimsko mirovanje. Kada padne mrak, velike oči, osjetljive uši i brkovi pomažu im da se kreću gotovo nečujno.
Šta jede jerboa?
Jelovnik zavisi od vrste i staništa. Jerboe mogu jesti sjemenke, mlade izdanke, korijenje, gomolje, sočne dijelove biljaka i insekte. Neke vrste pretežno se hrane biljkama, dok su druge mnogo više usmjerene na insekte. Hrana bogata vlagom posebno je važna u sredinama gdje nema stalnih izvora vode. Prednjim šapama životinja pažljivo prihvata zalogaj, dok sjedi oslonjena na zadnje noge i rep.
Mladunci i skriveni porodični život
Razmnožavanje nije jednako kod svih vrsta, a život mnogih jerboa u prirodi još nije detaljno istražen. Ženke donose mladunce u zaštićenim podzemnim komorama, gdje su manje izloženi temperaturnim promjenama i predatorima. Vrijeme parenja i broj legala zavise od klime, dostupnosti hrane i konkretne vrste, zbog čega podatke o jednoj jerboi ne treba automatski primjenjivati na sve ostale.
Mali glodar s važnim mjestom u pustinji
Jerboa je važna karika pustinjskog lanca ishrane. Njome se hrane sove, zmije i sisari grabljivci, dok ona sama utiče na brojnost insekata i raspored biljnog sjemena. Kopanjem jazbina premješta i rahli površinski sloj tla. Status očuvanosti razlikuje se od vrste do vrste: neke su široko rasprostranjene, dok druge imaju ograničena staništa.
Majstor preživljavanja
Neobične noge, krznena stopala, noćne navike i nepredvidljivi skokovi čine jerbou jednim od najupečatljivijih pustinjskih sisara. Ono što nama izgleda kao razigrano poskakivanje zapravo je rezultat miliona godina prilagođavanja životu u prostoru bez mnogo zaklona.
Primjedbe
Objavi komentar