Karakal – pustinjska mačka s crnim čupercima na ušima
Karakal (Caracal caracal) privlači pažnju vitkim tijelom, prodornim pogledom i dugim crnim čupercima na vrhovima ušiju. Ponekad ga nazivaju pustinjskim risom, ali on nije pravi ris. Bliži je srodnik servala i afričke zlatne mačke. Riječ „karakal“ potiče od turskog izraza karakulak, odnosno „crno uho“ – imena koje savršeno opisuje njegov najupečatljiviji znak.
Vitko tijelo stvoreno za brzinu
Karakal ima kratko, gusto krzno crvenkastosmeđe, zlatne ili pješčane boje, dok su mu grlo i donja strana tijela svjetliji. Odrasla životinja teži približno od osam do devetnaest kilograma. Tijelo bez repa dugo je oko 62 do 91 centimetar, a mužjaci su uglavnom krupniji od ženki. Duge noge, snažna ramena i posebno razvijeni mišići zadnjih nogu omogućavaju mu munjevito ubrzanje i izuzetno visoke skokove.
Crne uši mogu se nezavisno okretati i pomažu u otkrivanju najslabijih zvukova plijena. Tačna uloga dugih čuperaka još nije potpuno razjašnjena. Najčešće prihvaćeno objašnjenje jeste da njihovim pomjeranjem karakali međusobno komuniciraju, dok se razmatraju i moguća uloga u kamuflaži te zaštiti lica od insekata.
Nije stanovnik samo prave pustinje
Karakal živi širom velikog dijela Afrike, a njegov areal nastavlja se preko Bliskog istoka i dijelova centralne Azije do Pakistana i sjeverozapadne Indije. Iako dobro podnosi sušu, rijetko boravi u potpuno ogoljenoj unutrašnjosti velikih pustinja. Više mu odgovaraju savane, suhi travnjaci, šikare, otvorene šume, polupustinje, kamenita brda i planinske stepe.
Tokom najtoplijeg dijela dana skriva se među stijenama, u gustom rastinju ili napuštenim jazbinama. Najčešće kreće u lov noću, ali se u mirnim područjima može vidjeti i po danu.
Skok kojim obara ptice iz zraka
Karakal je strpljiv lovac iz zasjede. Plijenu se tiho približava, a zatim ga sustiže u nekoliko snažnih skokova. Može skočiti oko tri metra uvis i prednjim šapama oboriti pticu u letu. Poznati su slučajevi u kojima je tokom jednog skoka zahvatio više ptica, ali sisari ipak čine najveći dio njegove ishrane.
Lovi glodare, zečeve, damane, male antilope, majmune, ptice i povremeno gmizavce. Snažan karakal može savladati životinju težu od sebe. Ostatke većeg plijena ponekad prekriva zemljom i vraća im se kasnije. Kao predator glodara i drugih manjih životinja ima važnu ulogu u održavanju prirodne ravnoteže.
Samotnjački život i odrastanje mladunaca
Karakali uglavnom žive sami i obilježavaju velika područja mirisom, urinom i tragovima kandži. Susreću se prvenstveno radi parenja. Trudnoća traje približno 68 do 81 dan, nakon čega ženka u pećini, šupljem stablu ili napuštenoj jazbini donosi od jednog do šest mladunaca. Mužjak ne učestvuje u podizanju potomstva, pa sva briga pripada ženki. Mladi se potpuno osamostaljuju približno između devetog i desetog mjeseca.
Široko rasprostranjen, ali nije svuda siguran
Karakal je na globalnoj Crvenoj listi IUCN-a svrstan u kategoriju najmanje zabrinjavajućih vrsta. Ipak, u dijelovima sjeverne Afrike i Azije rijedak je i u opadanju. Gubitak staništa, nestanak prirodnog plijena, saobraćaj, lov i ilegalna trgovina predstavljaju ozbiljne prijetnje.
Kada zbog oskudice napadne ovcu, kozu ili perad, stočari ga često ubijaju iz odmazde. Dugoročna zaštita zato zahtijeva očuvanje staništa, bolje čuvanje domaćih životinja i saradnju s lokalnim stanovništvom. Karakal nije egzotični kućni ljubimac, nego snažna divlja mačka čije mjesto pripada prostranim savanama, šikarama i kamenitim planinama.
Primjedbe
Objavi komentar