Markhor – divlja koza sa spiralnim rogovima i simbol planina Azije
Markhor (Capra falconeri) izgleda kao da je sišao sa grba neke stare planinske dinastije: snažno tijelo, duga brada i rogovi koji se uvijaju poput ogromnog vadičepa. Ova divlja koza živi na strmim obroncima Hindukuša, Karakoruma i zapadnih Himalaja, u dijelovima Pakistana, Afganistana, Indije, Tadžikistana i Uzbekistana. U Pakistanu ima posebno mjesto kao nacionalna životinja, ali njegov značaj je mnogo veći od simbola.
Markhor i njegovi karakteristični spiralni rogovi. Foto: KaranKapoor1314 / Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0.
Rogovi koji rastu cijelog života
I mužjaci i ženke imaju rogove, ali je razlika ogromna. Kod odraslih mužjaka oni mogu dosegnuti oko 160 centimetara, dok su kod ženki znatno kraći. Rogovi su građeni od keratina, iste materije od koje su ljudski nokti, ne otpadaju svake godine i nastavljaju rasti tokom života. Njihov ugao, širina i broj zavoja razlikuju se među populacijama, pa jedni podsjećaju na uski vijak, a drugi se široko otvaraju prema van. Tokom jesenske i zimske sezone parenja mužjaci ih koriste u snažnim sudarima kojima odmjeravaju snagu i pristup ženkama.
Markhor pokazuje izražen spolni dimorfizam. Mužjak obično teži od 80 do 110 kilograma, a ženka približno 32 do 50 kilograma. Tijelo je dugo oko 140 do 180 centimetara. Oba spola imaju bradu, ali je kod mužjaka duža i raskošnija. Krzno se mijenja od svijetlosmeđe do veoma tamne boje, a zimi postaje duže. Naziv „markhor“ često se prevodi kao „jedač zmija“. Ipak, životinja je strogi biljojed; drugo tumačenje imena povezuje ga s rogovima nalik uvijenoj zmiji.
Gospodar stijena i šikare
Ova koza naseljava krševite planine, otvorene padine i šikare s hrastom, borom i klekom, najčešće između 600 i 3.600 metara nadmorske visine. Razdvojena kopita i mekši donji dio stopala djeluju kao prirodne penjačke cipele: tvrdi rub hvata sitne izbočine, a elastična površina prijanja uz kamen. Markhor se zato sigurno kreće liticama koje bi većini sisara bile gotovo neprohodne. Može se popeti čak i na niska, razgranata stabla hrasta kako bi dohvatio lišće.
Njegovo rasprostranjenje nije neprekidno. Pojedine populacije žive u odvojenim dolinama i planinskim masivima, između kojih se nalaze naselja, putevi ili područja bez odgovarajućeg zaklona. Tokom zime mnogi markhori silaze na niže, blaže padine, dok ih topliji dio godine i dostupna hrana vode prema višem terenu.
Najaktivniji je rano ujutro i predvečer. U proljeće i ljeto uglavnom pase trave, dok u hladnijim mjesecima brsti lišće, izdanke, grančice i grmlje. Kao preživar, nakon hranjenja odmara i ponovo žvače već progutanu biljnu masu. Ženke s mladima žive u manjim stadima, dok su odrasli mužjaci izvan sezone parenja uglavnom samotnjaci.
Mladi markhor prije razvoja velikih rogova. Foto: Kestrel / Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0.
Mladunci spremni za planinu
Parenje se odvija u jesen i zimu. Nakon gravidnosti koja traje približno 135 do 170 dana, ženka u maju ili junu najčešće donosi jedno ili dva mladunčeta. Jarići se rađaju u zaklonjenoj udubini, ali veoma brzo ustaju i mogu slijediti majku po neravnom terenu. Sisaju oko pet do šest mjeseci, a uz majku ostaju najmanje do naredne sezone parenja. Brzo osamostaljivanje nije luksuz: na mladunce vrebaju suri orlovi, risovi, vukovi i snježni leopardi.
Oporavak koji još nije završen
Markhor je na IUCN-ovoj Crvenoj listi označen kao gotovo ugrožen. To je napredak u odnosu na ranije, teže stanje, ali rasute populacije i dalje pritišću krivolov, gubitak i fragmentacija staništa, konkurencija domaćih koza i ovaca te bolesti koje prenosi stoka. Izgradnja puteva i širenje naselja dodatno presijecaju planinske koridore.
U pojedinim područjima Pakistana i Tadžikistana zajednice su uključene u nadzor životinja, zaštitu staništa i prihod od strogo kontrolisanih programa upravljanja. Tamo gdje lokalno stanovništvo ima stvarnu korist od očuvanja, krivolov se može smanjiti, a broj markhora povećati. Ujedinjene nacije 24. maj obilježavaju kao Međunarodni dan markhora.
Primjedbe
Objavi komentar