Novozelandski kunić – američka pasmina čije ime vodi na pogrešan trag

Novozelandski kunić, uprkos imenu, nije pasmina nastala na Novom Zelandu. Razvijen je u Sjedinjenim Američkim Državama, a Američko udruženje uzgajivača kunića priznalo ga je još 1916. godine. Danas ljudi najčešće zamišljaju velikog bijelog kunića s crvenim očima, ali pasmina postoji i u drugim bojama, među kojima je historijski važna crvena. Njegovo snažno tijelo i miran izraz lako ostavljaju dojam jednostavne životinje za držanje. U stvarnosti, velikom kuniću trebaju velik prostor, pravilna prehrana i svakodnevna društvena i zdravstvena briga.

Bijeli novozelandski kunić s uspravnim ušima i crvenim očima
Bijela varijanta novozelandskog kunića najpoznatija je široj javnosti. Foto: Greg Bulla / Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0.

Veliki kunić zaobljene građe

Novozelandski kunić ima široko, duboko i dobro mišićavo tijelo, snažne zadnje noge i uspravne uši. Prema ARBA standardu odrasla životinja može dosegnuti približno 5,4 kilograma. Bijela varijanta ima čisto bijelo krzno i ružičastocrvene oči jer ne proizvodi obojeni pigment, dok crvena ima toplu narandžastocrvenu dlaku i tamne oči. Savezi ne priznaju uvijek isti skup boja, pa naziv iz oglasa ne govori automatski kojoj izložbenoj varijanti ili liniji životinja pripada.

Albinizam bijele varijante nije bolest sam po sebi. Crvene oči nastaju zato što kroz nepigmentirane strukture postaju vidljive krvne žile i svjetlost iz unutrašnjosti oka. Neke jedinke mogu biti osjetljivije na jaku svjetlost, pa u prostoru uvijek trebaju imati hlad i zaklon. Bijelo krzno također može brzo pokazati prljavštinu, ali rješenje nije često kupanje. Suha posteljina, čist toalet i pregled kože sigurniji su od potapanja kunića u vodu.

Crvena ženka novozelandskog kunića stoji u travi
Crvena ženka pokazuje da novozelandski kunić nije samo bijela pasmina. Foto: Besovich / Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0.

Kavez nije dom za pet kilograma mišića

Veliki kunić mora moći trčati, napraviti više uzastopnih skokova, uspraviti se i ispružiti u punoj dužini. Potrebno mu je stalno prostrano područje sa zasebnim zaklonom, neklizajućim punim podom, velikim toaletom, tunelima i predmetima za sigurno glodanje. Sve treba prilagoditi njegovoj masi: klimava platforma, premala kućica ili uski otvor mogu uzrokovati povredu. Ako živi vani, ograda mora štititi od kopanja, predatora, kiše, vjetra i direktnog sunca.

Novozelandski kunić može djelovati mirno, ali svakodnevno treba istraživati i donositi male odluke. Kartonske kutije, sigurne grane, prostirka za kopanje i skriveni komadi zelenila podstiču prirodno ponašanje. Većina kunića ne voli da je čovjek hvata odozgo, jer to podsjeća na napad grabljivice. Povjerenje se gradi na nivou poda. Veliko tijelo zahtijeva posebno pažljivo podupiranje stražnjih nogu ako je podizanje zaista nužno.

Sijeno prije peleta i mrkve

Veličina nije izgovor za zdjelu punu koncentrirane hrane. Neograničeno kvalitetno sijeno ili trava trebaju činiti najveći dio jelovnika, jer vlakna održavaju probavu i pomažu trošenju zuba. Uz njih se daju sigurno lisnato zelenilo, odmjerena količina potpunih peleta i svježa voda. Voće i korjenasto povrće ostaju male poslastice. Nova hrana uvodi se postepeno, a nagli gubitak apetita ili izostanak izmeta smatra se hitnim stanjem.

Društveni život jednako je važan kao prostor. Kompatibilan, pravilno upoznat i steriliziran partner pruža zajedničko odmaranje, uređivanje krzna i komunikaciju koju čovjek ne može stalno zamijeniti. Veterinar koji poznaje kuniće treba kontrolirati zube, težinu, nokte i opće stanje, dok skrbnik svakog dana prati oči, nos, područje ispod repa i tabane. Novozelandski kunić može biti nježan i vrlo druželjubiv član doma, ali njegova popularnost i mirna narav nikada ne smiju biti opravdanje za skučen život.

Izvori

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Merkati: mali stražari pustinje koji žive kao prava porodica

Feretka: nestašni kućni akrobata koji nikad ne prestaje istraživati

Kapibara – najveći glodar na svijetu i mirni gospodar vode