Patagonska mara – dugonogi glodar koji živi u vjernim parovima

Patagonska mara izgleda kao da je priroda spojila zeca, malog jelena i zamorca, ali pripada samo jednoj od tih priča. Dolichotis patagonum je veliki južnoamerički glodar iz porodice zamoraca, blizak kapibari i drugim kavijama, a nije ni zec ni kopitar. Duge noge, uspravne uši i bijela oznaka preko tamnog stražnjeg dijela tijela prilagodbe su životu na otvorenim ravnicama Argentine.

Patagonska mara Dolichotis patagonum u prirodnom staništu u Argentini
Patagonska mara u prirodi Argentine. Foto: Hugo Hulsberg, licenca CC0 1.0, javno vlasništvo. Wikimedia Commons.

Glodar građen za trčanje

Odrasla mara duga je približno 63 do 74 centimetra i teška 8 do 16 kilograma. Prednje noge imaju četiri prsta, a snažnije zadnje tri. Kandže nisu pretvorene u prava kopita, iako ih oblik tijela izdaleka podsjeća na malog jelena. Rep je veoma kratak. Smeđesivo krzno tamni prema sapima, ispod kojih se pruža upadljiva bijela pruga.

Mara može hodati, skakutati, galopirati i izvoditi visoke skokove na sve četiri noge, ponašanje slično „stotingu” nekih kopitara. Dugačke noge daju joj dobar pregled i brzo udaljavanje od lisica, puma i ptica grabljivica. Aktivna je uglavnom danju, kada pase i povremeno miruje na suncu, ali u opasnosti traži zaklon u vegetaciji ili jazbini.

Velike oči postavljene visoko sa strane glave proširuju vidno polje, a duge uši hvataju zvukove s ravnice. Iako djeluje vitko, stražnji dio tijela snažan je i mišićav. Kada miruje, mara često sjedi uspravno poput psa ili legne s prednjim nogama ispruženim, potpuno drugačije od zbijenog položaja običnog zamorca.

Život u suhoj Argentini

Vrsta je prirodno rasprostranjena samo u Argentini. Naseljava otvorene i poluotvorene predjele središnjeg i južnog dijela zemlje: suhe travnjake, stepe i šikare Patagonije. Hrana nije jednako raspoređena tokom godine, pa parovi pomjeraju područje kretanja prateći kvalitetnu vegetaciju. Ne brane veliku nepomičnu teritoriju; mužjak prije svega održava prostor oko svoje partnerice.

Patagonska mara je biljojed. Najviše jede trave, ali uzima listove grmlja, cvjetove, sjemenke, plodove i kaktuse kada su dostupni. Kao i mnogi glodari, ponovo uzima posebnu vrstu mekog izmeta da bi hrana drugi put prošla kroz probavni sistem. Time mikroorganizmi u slijepom crijevu pomažu izvlačenju više hranjivih tvari iz vlaknaste biljne hrane.

Vjeran par i zajedničko obdanište

Mare su poznate po neobičnoj društvenoj organizaciji. Mužjak i ženka grade dugotrajnu, najčešće monogamnu vezu i zajedno se kreću. Dok se ženka hrani, mužjak često motri okolinu i tjera suparnike. Vjernost paru ne znači da žive potpuno izolovano: u vrijeme podizanja mladih više parova koristi zajednički sistem jazbina.

Ženka patagonske mare doji mladunce u rezervatu biosfere Ñacuñán
Ženka patagonske mare doji mladunce u rezervatu biosfere Ñacuñán u Argentini. Foto: Pablo Eugenio Villagra, licenca CC BY-SA 4.0. Wikimedia Commons.

Nakon skotnosti od približno tri mjeseca ženka obično rađa jedno do tri dobro razvijena mladunca. Oni se brzo premještaju u zajedničku jazbinu, gdje se mogu okupiti potomci mnogih parova. Odrasli ne hrane sve mlade jednako. Ženka mirisom, glasom i ponašanjem prepoznaje svoje potomstvo te uglavnom dopušta sisanje samo njima, iako mladunci ponekad pokušavaju uzeti mlijeko od druge ženke.

Terensko istraživanje pokazalo je da su neke zajedničke jazbine koristili mladunci do 29 parova. U većim „vrtićima” bilo je više odraslih stražara, pa je ukupna budnost rasla, a preživljavanje mladih moglo biti veće. Svaki par dolazi u određeno vrijeme; mužjak čuva okolinu dok ženka doji. Ta kombinacija trajnog para i zajedničkog odgajališta rijetka je među sisarima.

Zašto broj mara opada?

Patagonska mara se na IUCN-ovoj Crvenoj listi vodi kao gotovo ugrožena, dok je argentinske procjene svrstavaju u ozbiljniju nacionalnu kategoriju. Nestala je iz pojedinih dijelova nekadašnjeg područja. Najveći problemi su pretvaranje prirodnih travnjaka u poljoprivredno zemljište, degradacija ispašom, lov zbog mesa i kože te konkurencija s uvedenim biljojedima.

Domaće ovce i uneseni evropski zec mijenjaju dostupnost hrane i strukturu vegetacije. Ceste, ograde i naselja dodatno cijepaju otvorene predjele. Zajedničke jazbine mogu postati posebno osjetljive ako se uništi malo područje na kojem se okuplja potomstvo više parova. Zaštita zato mora obuhvatiti i mjesta razmnožavanja i šire pašnjake po kojima odrasli traže hranu.

Očuvanje patagonske mare znači čuvanje prirodne stepe, održivu ispašu, sprečavanje krivolova i praćenje poznatih kolonija. Ovaj neobični glodar nije samo „patagonski zec”. On je zasebna grana južnoameričke evolucije i primjer kako vjernost jednog para može funkcionisati zajedno sa sigurnošću velike zajednice.

Izvori

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Merkati: mali stražari pustinje koji žive kao prava porodica

Feretka: nestašni kućni akrobata koji nikad ne prestaje istraživati

Kapibara – najveći glodar na svijetu i mirni gospodar vode