Tardigrada – vodeni medvjedić koji preživi gotovo potpunu dehidraciju
Tardigrada, poznata kao vodeni medvjedić ili mahovinska praščića, izgleda poput zdepaste životinje u svemirskom odijelu. Ima četiri para kratkih nogu, sitne kandže i trom hod, ali cijelo tijelo većine vrsta kraće je od jednog milimetra. Tardigrade nisu kukci, grinje ni bakterije, nego zaseban tip mikroskopskih životinja – Tardigrada. Proslavile su se sposobnošću da prežive uslove koji bi ubili gotovo svako drugo aktivno biće. Tajna ipak nije u tome što su neuništive, nego u izvanrednoj mogućnosti da privremeno gotovo potpuno zaustave životne procese.
Životinja iz kapljice vode
Opisano je više od hiljadu vrsta tardigrada, a nove se i dalje otkrivaju. Naseljavaju mora, slatke vode, tlo, lišće, ledenjake i tanke vodene filmove oko mahovina i lišajeva. Kopnena tardigrada zato je zapravo mikroskopska vodena životinja: mora biti obavijena vlagom kako bi se hranila, rasla i razmnožavala. Prosječno je duga oko 0,1–0,5 milimetara, iako najveće vrste prelaze jedan milimetar.
Tijelo je pokriveno tankom kutikulom koju životinja odbacuje tokom rasta. Na kraju nogu nalaze se kandže ili prijanjajuće pločice. U ustima ima par oštrih stileta kojima probija ćelije algi, mahovina i drugih biljaka, a mišićavo ždrijelo usisava sadržaj. Neke vrste jedu bakterije, gljive i raspadnutu materiju, dok krupnije love rotifere, oble crve ili čak druge tardigrade. Nemaju krvne žile ni posebne organe za disanje; gasovi se razmjenjuju preko malog tijela.
Njihov hod pod mikroskopom neobično podsjeća na kretanje mnogo većih životinja. Svaki par nogu pokreću zasebne grupe mišića, a zadnji par usmjeren je više unazad i pomaže pri oslanjanju. Pojedine vrste imaju jednostavne očne pjege koje razlikuju svjetlo od tame, dok dlačice i izdanci na tijelu primaju dodirne i hemijske podražaje. Ime Tardigrada znači „spori hodači“, ali u svom vodenom filmu mogu odlučno puzati preko zrna pijeska, biljnih ćelija i vlakana mahovine.
Kako nastaje zaštitna „bačvica“?
Kada vlažno stanište počne presušivati, mnoge tardigrade ulaze u anhidrobiozu, oblik kriptobioze. Uvuku glavu i noge, skupe tijelo u oblik nalik bačvici, odnosno tun, i izgube gotovo svu slobodnu vodu. Metabolička aktivnost tada pada na nivo koji je izuzetno teško izmjeriti. Molekule koje štite membrane i proteine pomažu ćelijama da ne propadnu dok nema vode. Kada se okolina ponovo navlaži, uspavana životinja može se postepeno aktivirati.
Kriptobioza nije svakodnevno stanje niti čarobna besmrtnost. Aktivna tardigrada treba vodu, hranu, odgovarajuću temperaturu i kisik kao i druge male životinje. Čak ni osušeni tun ne preživljava svaku kombinaciju toplote, zračenja i vremena. Različite vrste imaju različitu otpornost, a laboratorijski rekord pod jednim uslovom ne znači da ista jedinka istovremeno podnosi sve ekstreme.
Prve životinje koje su preživjele otvoreni svemir
Eksperiment Evropske svemirske agencije TARDIS poslao je 2007. godine osušene tardigrade u nisku Zemljinu orbitu. Tokom 12 dana bile su izložene vakuumu, a dio uzoraka i Sunčevom ultraljubičastom zračenju. Nakon povratka, dio životinja se rehidrirao i nastavio živjeti, pa su postale prve životinje za koje je pokazano da mogu preživjeti direktnu izloženost svemirskim uslovima. Rezultat nije dokaz da tardigrade žive u svemiru: preživjele su ograničen eksperiment u uspavanom stanju, a snažno UV zračenje ipak je znatno smanjilo uspjeh.
Jaja u starom „odijelu“
Razmnožavanje se razlikuje među vrstama. Postoje odvojeni spolovi, hermafroditi i vrste koje se razmnožavaju partenogenezom, bez oplodnje. Kod nekih ženka polaže jaja u odbačenu kutikulu, koja služi kao zaštitna vrećica. Mladunci se izlegu sa istim osnovnim planom tijela kao odrasli i rastu kroz nekoliko presvlačenja. Tardigrade su sitni predatori i biljojedi u mikroskopskim hranidbenim mrežama, a same postaju plijen grinja, oblih crva i drugih tardigrada.
Otpornost nije isto što i sigurnost
Većina vrsta nije pojedinačno procijenjena na IUCN-ovoj listi, a globalna rasprostranjenost cijelog tipa ne štiti svaki lokalni oblik. Zagađenje zraka i teški metali mogu smanjiti broj tardigrada u mahovinama, dok nestanak vlažnih mikrostaništa uklanja čitave zajednice koje jedva primjećujemo. Vodeni medvjedić zato nije samo internetski „neuništivi junak“. On je prava životinja, zavisna od sićušne kapljice vode, čija sposobnost mirovanja naučnicima otkriva kako ćelije mogu preživjeti ekstremno isušivanje.
Primjedbe
Objavi komentar