Tuatara – drevni reptil s trećim okom koji nije gušter
Tuatara (Sphenodon punctatus) izgleda kao zdepasti gušter s bodljikavom krijestom, ali pripada sasvim drugoj grani reptila. Jedina je preživjela predstavnica reda Sphenodontia, čiji su se brojni srodnici pojavili prije više od 200 miliona godina. Danas prirodno živi samo na Novom Zelandu, gdje je postala nacionalno blago i dragocjen prozor u evolucijsku historiju. Njena najslavnija osobina skrivena je na vrhu glave: svjetlosno osjetljiv organ koji se popularno naziva trećim okom.
Nije gušter, iako mu je slična
Gušteri i zmije pripadaju redu Squamata, dok tuatara čuva posljednju živu liniju nekada raznovrsnih sfenodonta. Razlike se kriju u građi lobanje, zuba i kostura. Njeni zubi nisu smješteni u zasebnim čašicama, nego su srasli s rubom vilice. Dva gornja reda prolaze s obje strane jednog donjeg reda i djeluju poput makaza. Kada se istroše, ne izrastaju novi; starije životinje hranu usitnjavaju izlizanim koštanim rubovima.
Odrasli mužjaci dugi su oko pola metra i mogu težiti do 1,5 kilograma. Veći su od ženki i imaju izraženiju krijestu duž vrata i leđa, koju podižu tokom udvaranja ili sukoba. Boja varira od maslinaste i smeđe do narandžastocrvene.
Šta je zapravo „treće oko“?
Na tjemenu se nalazi parijetalno ili tjemeno oko, dio pinealnog kompleksa. Ima strukture nalik leći i mrežnici s fotoreceptorima, ali nije dodatno oko kojim tuatara posmatra okolinu. Ne stvara detaljnu sliku poput dva obična oka. Kod mladih je područje uočljivije, a kasnije ga prekriju pigment i ljuske.
Organ može registrirati svjetlost, a vjerovatno pomaže usklađivanju dnevnih i sezonskih ritmova te ponašanja povezanog s grijanjem. Njegova precizna uloga još nije potpuno potvrđena. Parijetalni organ imaju i mnogi gušteri te neke druge kičmenjačke grupe, ali je kod tuatare naročito dobro razvijen.
Reptil kojem odgovara hladnoća
Za razliku od većine reptila, tuatara ostaje aktivna pri iznenađujuće niskim temperaturama. Stalna temperatura iznad 25 °C ne odgovara joj, iako se i ona sunča kada joj je potrebno zagrijavanje. Najčešće izlazi noću, a dan provodi u jazbini koju ponekad dijeli s morskim pticama. Hrani se tvrdokrilcima, wētama, paucima, stonogama i crvima, ali može pojesti guštera, jaje ili mladunca morske ptice.
Spor metabolizam prati izuzetno spor životni tempo. Tuatare rastu sve do približno 35. godine, prosječno mogu živjeti oko 60 godina, a pojedine dožive stotinu ili više. Ženka zakopa jaja, a razvoj embrija može potrajati približno godinu dana.
Kada toplina određuje spol
Spol mladunaca ne određuju spolni hromosomi na način poznat kod sisara, nego temperatura u gnijezdu tokom osjetljive faze razvoja. Kod tuatare topliji uslovi proizvode veći udio mužjaka, a hladniji više ženki. Zato klimatsko zagrijavanje može poremetiti odnos spolova, posebno u malim otočnim populacijama.
Povratak nakon nestanka s kopna
Tuatara je nekada živjela širom Novog Zelanda, ali su je uneseni pacovi gotovo uklonili s glavnih ostrva jedući jaja i mladunce. Prirodne populacije opstale su na 32 priobalna ostrva bez glodara. Prijete im i miševi, požari, uništavanje staništa, krivolov te mala genetička raznolikost pojedinih populacija.
Zaštitari uklanjaju invazivne sisare, inkubiraju jaja u kontroliranim uslovima i premještaju tuatare u obnovljena utočišta. Zahvaljujući tim programima vraćene su i na neka mjesta s kojih su nestale.
Primjedbe
Objavi komentar