Vaquita – najmanji morski sisar na rubu izumiranja zbog ribarskih mreža
Vaquita (Phocoena sinus) najmanja je pliskavica i najugroženiji morski sisar na svijetu. Njeno ime na španskom znači „mala krava“, ali ova tiha životinja izgleda poput minijaturnog, zdepastog delfina s tamnim krugovima oko očiju i crnim rubom usana. Živi samo u krajnjem sjevernom dijelu Kalifornijskog zaljeva u Meksiku, na području manjem od areala gotovo svih drugih kitova. Nije propala zbog prirodne slabosti: vaquite se i dalje razmnožavaju. Gotovo ih je uništila jedna vrsta ribarskog alata – stajaća mreža u kojoj se nevidljivo zapletu i utope.
Pliskavica, a ne mali delfin
Pliskavice pripadaju porodici Phocoenidae i razlikuju se od pravih delfina po građi lobanje, lopatastim zubima i zbijenijem tijelu. Odrasla vaquita duga je približno 1,4 do 1,5 metara i teži oko 40 do 55 kilograma; ženke su nešto veće od mužjaka. Leđna peraja je visoka i trouglasta, vjerovatno pogodna za odavanje toplote u toplom, plitkom moru. Siva leđa prelaze u svjetlije bokove i bijeli trbuh, dok tamne oznake na licu ostaju njen prepoznatljivi potpis.
Dom samo u jednom uglu mora
Vrsta nikada nije živjela širom okeana. Cijeli prirodni areal nalazi se u mutnim, hranjivim vodama sjevernog Kalifornijskog zaljeva, uglavnom blizu obala saveznih država Baja California i Sonora. Rijeka Colorado nekada je unosila mnogo slatke vode i sedimenta, ali vaquita opstaje i u današnjim slanijim uslovima. Hrani se sitnim ribama, lignjama i rakovima koje otkriva eholokacijom. Kratki visokofrekventni klikovi vraćaju joj zvučnu sliku plijena i prepreka.
Životinja koju je teško vidjeti
Vaquite se pojavljuju same ili u vrlo malim grupama. Ne izvode visoke skokove i ne prilaze brodovima kao neki delfini; pri udahu jedva prekinu površinu i brzo nestanu. Zato ih istraživači prate kombinacijom osmatranja i podvodnih detektora koji bilježe njihove karakteristične klikove. Procjena preostalog broja nije jednostavno prebrojavanje. Posljednjih godina govori se o manje od desetak viđenih jedinki, uz veliku statističku nesigurnost, ali potvrđena mladunčad pokazuje da oporavak biološki još nije nemoguć.
Mreža namijenjena drugoj ribi
Glavna prijetnja nije ciljani lov na vaquitu. Ona strada kao slučajni ulov u mrežama stajaćicama, tankim zidovima od najlona koji hvataju ribu za škrge. Posebno je opasan ilegalni ribolov totoabe, velike ugrožene ribe čiji se plivaći mjehur krijumčari i prodaje po vrlo visokoj cijeni. Mreža postavljena za totoabu odgovara veličini vaquite: životinja je ne primijeti na vrijeme, zaplete peraje i ne može izroniti po zrak.
Zašto ih jednostavno ne premjeste?
Pokušaj hvatanja i privremene zaštite vaquita 2017. pokazao je da vrsta veoma teško podnosi progon i zatočeništvo. Jedna životinja morala je odmah biti puštena, a druga je uginula nakon stresa. Program je obustavljen, pa zoološki vrt ili morski bazen nisu realna rezervna opcija. Vaquita mora opstati u vlastitom moru. Genetička istraživanja ne podržavaju ideju da je mala populacija unaprijed osuđena zbog parenja u srodstvu; neposredna opasnost ostaju mreže.
Posljednja prilika nije komplikovana
IUCN vrstu svrstava među kritično ugrožene. Spas zahtijeva potpuno uklanjanje mreža stajaćica iz njenog područja, dosljednu kontrolu ilegalnog ribolova i sigurne alternativne alate kojima lokalni ribari mogu zarađivati bez ubijanja morskih sisara. Meksičke vlasti, naučnici i organizacije uklanjaju napuštene mreže i nadziru zonu nulte tolerancije, ali nedovoljna provedba i unosna trgovina totoabom stalno vraćaju rizik.
Vaquita nije samo simbol katastrofe. Preživjele ženke i mladunci dokazuju da nekoliko godina stvarno sigurnog mora može promijeniti ishod. Tehnologija za ribolov bez mreža postoji; nedostaju trajna primjena, tržište za sigurno ulovljenu ribu i politička odlučnost. Najrjeđi morski sisar ne treba čudesni lijek, nego prostor u kojem može udahnuti bez nevidljive prepreke.
Primjedbe
Objavi komentar