Zlatne krtice: podzemni afroteriji koji nisu prave krtice
Zlatna krtica nije jedna vrsta. Naziv obuhvata porodicu Chrysochloridae, raznoliku grupu sitnih afričkih sisara prilagođenih životu pod zemljom. Prema savremenoj Mammal Diversity Database, porodica sadrži 21 živu vrstu u deset rodova i dvije potporodice, Amblysominae i Chrysochlorinae. Među njima su kapska zlatna krtica, Chrysochloris asiatica, hotentotska zlatna krtica, Amblysomus hottentotus, i pustinjska Grantova zlatna krtica, Eremitalpa granti.
Ime vara dvaput
Prvo, ove životinje nisu bliski srodnici pravih krtica iz porodice Talpidae. Prave krtice pripadaju redu Eulipotyphla, dok su zlatne krtice placentalni sisari nadreda Afrotheria, reda Afrosoricida i podreda Chrysochloridea. Njihovi najbliži živi rođaci unutar tog reda jesu tenreci. Nisu srodne ni australskim tobolčarskim krticama, porodici Notoryctidae. Sličan oblik tijela nastao je nezavisno, pod sličnim pritiskom života u tlu: to je konvergentna evolucija.
Drugo, nisu sve zlatne. Krzno može biti crno, smeđe, sivkasto ili blijedo žuto. Ime se odnosi na metalni preljev koji pod određenim uglom blista bakreno, zeleno, ljubičasto ili bronzano. Gusta poddlaka izoluje tijelo, a zaštitne dlake odbijaju vlagu. Takav pokrov posebno je koristan u hladnom ili vlažnom tlu.
Tijelo oblikovano tlom
Zlatne krtice imaju zbijeno, vretenasto tijelo, klinastu glavu i kratke, izuzetno snažne prednje noge. Velike kandže djeluju poput pijuka, dok kožasti jastučić na njušci štiti nozdrve. Pri kopanju podižu tlo spljoštenom glavom i snažno ga potiskuju kandžama. Spolja se ne vide oči, ušne školjke ni rep. Oči su zakržljale i prekrivene kožom i krznom, ušni otvori skriveni su gustim dlakama, a repni pršljenovi postoje iako nema vidljivog repa.
Slab vid ne znači da se kreću naslijepo u svakom smislu. Miris, dodir i vibracije nose mnogo više informacija nego svjetlost. Kod više vrsta jedna od koščica srednjeg uha, čekić ili malleus, izrazito je povećana ili izdužena. Takav sistem osjetljiv je na niske frekvencije i podrhtavanje podloge koje stvaraju plijen, grabljivci ili druga krtica. Oblik malleusa razlikuje se među evolucijskim linijama, pa nije dobro jednu anatomsku osobinu pripisati svakoj vrsti.
Od pustinjskog pijeska do vlažne šume
Sve vrste prirodno žive u podsaharskoj Africi, a središte njihove raznolikosti nalazi se na jugu kontinenta. Naseljavaju iznenađujuće širok raspon okoliša: obalne dine i polupustinje, fynbos, travnjake, savane, planinske predjele i vlažne šume. Ipak, pojedina vrsta često traži vrlo određenu rastresitost, vlažnost i temperaturu tla. Karta cijele porodice zato izgleda široko, dok areal jedne vrste može biti malen i rascjepkan.
Većina je samotnjačka i traži hranu u plitkim tunelima, prvenstveno gliste, termite, stonoge i druge beskralježnjake. Dublje komore služe za odmor i podizanje mladih. Neke vrste odstupaju od tog obrasca. Grantova zlatna krtica „pliva“ kroz rahli pustinjski pijesak bez stalnog sistema hodnika, dok se divovska zlatna krtica može hraniti u šumskom listincu na površini. To su različita rješenja istog problema: pronaći plijen uz što manji energetski trošak.
Štednja energije ispod površine
Kopanje je skupo, a u tunelu se toplota teško gubi. Zlatne krtice zato imaju nižu tjelesnu temperaturu i sporiji bazalni metabolizam od očekivanog za sisare njihove veličine. Ulaze u torpor, stanje privremeno snižene potrošnje energije, naročito kada zahladi ili ponestane hrane. Efikasni bubrezi i voda dobijena iz plijena pomažu mnogim vrstama da prežive bez redovnog pijenja, što je presudno u suhim staništima.
Porodica nema jednu oznaku ugroženosti
Taksonomska preciznost važna je i za zaštitu. Ne postoji jedan IUCN status za „zlatnu krticu“: procjenjuje se svaka vrsta. Neke su relativno rasprostranjene, dok druge žive na svega nekoliko pogodnih područja. Rudarenje, širenje gradova, poljoprivreda i loše upravljanje šumama zbijaju, uklanjaju ili presijecaju tlo u kojem se kreću. Obična cesta ili naselje za slabo pokretnu podzemnu životinju može postati ozbiljna prepreka.
Porodica je još nedovoljno istražena jer njeni pripadnici rijetko izlaze, teško ulaze u zamke i često ne ostavljaju upadljive tragove. Zbog toga odsustvo opažanja ne mora značiti odsustvo životinje. Pouzdano određivanje traži mjesto nalaza, građu i, sve češće, genetičke podatke. Zlatne krtice podsjećaju da se velika evolucijska raznolikost može skrivati u nekoliko centimetara tla, bez vidljivih očiju i bez sjaja koji bi opravdao njihovo ime.
Primjedbe
Objavi komentar